Sažetak:

Kako nam nije poznato da je filmsko stvaralaštvo korišteno u terapijske svrhe, ovo je uspješni pokušaj terapije PTSP-a. Mladić koji je traumatiziran tijekom rata doživio je traumatsku  amputaciju desne podlaktice u dobi od 12 godina uz koji je dijagnosticiran PTSP. Po kirurškom zbrinjavanju i djelomičnoj rehabilitaciji upućen je u Centar “Dubrava”. Prepoznavanjem interesa za film, ponuđena mu je mogućnost edukacije filmskim izrazom. Mladić uspješno piše scenarij i režira film nastao kao “odrađivanje” noćnih mora. Režiser je glumac, scenarist i osoba  koja je traumatizirana. Film je postigao katarzičko djelovanje tako da su simptomi PTSP-a u potpunosti nestali što je dokaz vrijednosti ove kreativne terapije.

 Ključne riječi: PTSP, amputacija, film

 The movie making in PTSD therapy  

Summary:

Because it is not known that the film making is used in therapy purpose until today, this is the first and successful try to use it as PTSD therapeutic tool. During the war young man, as twelve old child, has experienced heavy trauma succeeded by the right forearm amputation and diagnosed PTSD. After wounds healing and partial rehabilitation he arrived to Center “Dubrava”.  By the recognition of his interest in movie making he was given a possibility to continue his education by movie expression. Young man  was successfully writing scenario and directed the movie as a product of “working off” his nightmares. Director is the actor, scenarist and traumatized person. Movie caused katarsic influence and the PTSD symptom has disappeared entirely proved the value of this creative type of therapy.

Key words: PTSD, amputation, movie

Uvod:

Prema DSM IV “glavno je obilježje Posttraumatskog stresnog poremećaja razvoj simptoma nakon izloženosti ekstremnom traumatskom stresoru u događaju u kojem je osoba izravno ili potencijalno bila ugrožena smrću ili ranjavanjem, ili je na drugi način  bio ugrožen njen fizički integritet.” Kao odgovor na traumatsku situaciju javlja se strah, osjećaj bespomoćnosti ili užasnutost. Traumatski događaj se stalno proživljava kao:

1.    povratna sjećanja na događaj

2.    ponavljanje uznemirujućih snova o događaju

3.    osoba se ponaša i osjeća kao da se događaj ponavlja (epizode disociranih “flashbackova”, ponovno proživljavanje situacije, iluzije, halucinacije)

4.    intenzivan psihološki distres

5.    psihološka reaktivnost na izlaganje internalnim i eksternalnim podražajima s nekim aspektom sličnosti traumatskom  događaju.

Mladić  koji je glumac u filmu doživio je traumatsku situaciju  igrom na minskom polju tijekom rata.  Kako je iz manjeg mjesta, poznato mu je tko je postavio mine na tom području. Nedužna  dječačka igra završila je tragičnim posljedicama. U ruci mu je eksplodirao minski upaljač pri čemu mu je raznesena  šaka i podlaktica. Po kirurškom zbrinjavanju u lokalnoj bolnici i  pripadajućem  rehabilitacijskom programu, upućen je u SAD zbog   izrade odgovarajuće proteze.

Pri amputacijama perzistiraju  kronične medicinske teškoće: kontrakcije, pretjerano znojenje, kožne iritacije, poremećaj cirkulacije u batrljku. Psihološke implikacije vezane su uz probleme fizičke sposobnosti i funkcionalne neuspjehe, bol  vezanu uz nošenje proteze, fantomsku bol, brzo umaranje te probleme vezane uz  inadekvatnost  fizičkog izgleda.

Nesretna je i okolnost što se trauma dogodila tijekom  puberteta kada su djeca posebno usmjerena na procjenu  vlastitog fizičkog izgleda i  općeg nezadovoljstva percepcijom svojega tijela.

Uz unilateralnu amputaciju podlaktice, dijagnostiran mu je  i posttraumatski stresni poremećaj koji je prije njegova dolaska u Centar  perzistirao gotovo tri godine. Najizrazitiji simptomi  evidentirani su kao problemi spavanja i zastrašujući snovi kojih je tema bila  traumatski doživljaj,  praćen paničnim buđenjem.  Također je imao  traumatske “flashbackove”  tijekom budnog stanja. Sljedeća je trauma za njega bila prihvaćanje trajnog invaliditeta te  adaptacija u centru za djecu s invalidnošću.

Kako je dječak  odrastao bez oca, vrlo brzo je kao identifikacijski model izabrao svog voditelja PSP-a koji je ujedno voditelj filmske i video-sekcije.  Njihov transfer i kontratransfer  rezultirao je mladićevom  edukacijom  u filmskom stvaralaštvu. Kako je  orijentacija voditelja  ove sekcije usvajanje teoretskih filmskih znanja, potom praktičnih  umjetničih znanja i na kraju poticanje  kreativnosti realizacije projekata, rezultat u ovom slučaju je film kojeg je tema trauma.

Traumatizirani mladić načinio je scenarij, glavni je glumac  i režiser.  Radom na filmu doživio je “odrađivanje” vlastite traume. Film je  emocionalno nabijen, na granici horora i izraz je  strahova i  patnji njegovog  kreatora.

 Posljedica je potpuno gubljenje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. Primjenom  baterije psihologijskih mjernih instrumenata također je utvrđeno  da su sve  konativne dimenzije u granicama normale.  Isto se može utvrditi za socijalno funkcioniranje i osobno zadovoljstvo.

Činjenice svakako govore u prilog  vrijednosti kreativne terapije filmskim izrazom  bilo kao jedinog  izbora ili komplementa drugim terapijskim procedurama.

Film je  osvojio 1. nagradu publike i prosudbene komisije na Smotri filmskog i video-stvaralaštva djece i mladeži u Osijeku.

“Učenik spava i sanja ružan san da mu netko reže ruku, probudi se i zaprepašten, kao i gledatelji, ustanovljuje da nema ruke. Način na koji je režiran  ovaj kratki  igrani film s uvjerljivim detaljima izaziva šok, ukazuje na traumatsko osjećanje i neposredno iskustvo realizatora ovog ostvarenja, pa ga ne možemo prihvatiti kao ispričanu priču već kao poniranje u doživljeno. Slikovno dobro realizirano ostaje svojim sadržajem u sjećanju kao bolno iskustvo.”

Ovo mišljenje Ocjenjivačkog suda, dodjela diploma, kao i reakcija publike u dvorani, čestitke prijatelja i ekipe video družine,  čiji je on član,  bili su   dodatni  poticaj  aktualiziranju njegovih glumačkih potencijala.  Pri izboru kasnijih uloga  minimizira ili negira postojanje tjelesnog invaliditeta te nosi  zahtjevnu glavnu ulogu u glumačkoj družini Centra. Nastupa na općinskom, gradskom i županijskom natjecanju za Lidrano pred brojnom publikom.

 Započeta filmskim  i video stvaralaštvom,  novonastala situacija  rezultirala  je  slikom učenika koji je danas, na vlastiti zahtjev, smješten u redovnom učeničkom domu,  realizirao je stabilnu emocionalnu vezu,  vozi automobil, u Centar dolazi   na nastavu   i radi u video družini i kazališnoj grupi. Član je nogometne ekipe Centra.

 Vodi  puni  i kreativi život običnog zagrebačkog, uspješnog  srednjoškolca.

Ovaj rad i film prikazan je na  Međunarodnom simpoziju o  o komplementarnim suportivnim terapijama “Umjetnost i znanost u razvoju životnog potencijala” 2000. godine.