PSIHIČKE POSLJEDICE INKONTINENCIJE I INKONTINENCIJA KAO SIMPTOM PSIHIČKIH POREMEĆAJA

 

PSYCHOLOGICAL EFFECTS OF INCONTINENCE AND INCONTINENCE  AS A SYMPTOM OF PSYCHOLOGICAL DISORDERS

 

Sažetak

Psihičke i socijalne posljedice inkontinencije dijagnosticiraju se kao emocionalni poremećaji na način da osoba pokazuje povišenu anksioznost i depresivnost, često je pasivno-agresivna, povlači se ili izbjegava socijalne kontakte, ima visok stupanj kompleksa inferiornosti. Osoba je opterećena blizinom toaleta, mogućim neugodnim mirisima te si uskraćuje aktivnosti koje bi mogle postati neugodne zbog nekontroliranog uriniranja ili defekacije (kino, kazalište, koncerti, izleti, korištenje javnog prijevoza, shopping, planinarenje, spolni život...).

Urinarna inkontinencija kod djece može biti simptom  emocionalnih poremećaja, često nastalih zbog učestalog psihološkog i fizičkog zlostavljanja pa se  naziva i "plakanje kroz mjehur".  Fekalna inkontinencija, pod pretpostavkom da su isključeni svi medicinski uzroci njenog nastanka, može biti indikator vrlo teških psiholoških poremećaja osobito kod djece starije od pet godina.

ključne riječi: inkontinencija, psihičke posljedice

 

Summary

Psychological and social consequences of incontinence diagnoses as emotional disorders in a way that a person shows increased anxiety and depression, often passive-aggressive, withdrawn or avoids social contacts, has a high degree of inferiority complex. The person is burdened by the proximity of toilet, possible unpleasant smells and are denied any activity that may become a nuisance due to uncontrolled urination or defecation (cinema, theater, concerts, trips, use public transportation, shopping, hiking, sex life..).  Urinary incontinence in children may be symptoms of emotional disorders, often caused due to frequent psychological and physical abuse and referred to as "crying through the bladder". Fecal incontinence, assuming that they excluded all medical causes of its origin, can be an indicator of a serious psychological disorder particularly in children older than five years.

key words: incontinence, psychological disorder

 

Uvod

Inkontinencija je bilo koje nevoljno ispuštanje urina (ICS) ili nevoljna defekacija. Može biti od  povremenog "bježanja" urina do potpune nemogućnosti kontrole mokrenja ili defekacije. Prema navodima istraživanja, prevalencija urinarne inkontinencije je između 23 i 42% i progresivno  raste s dobi.

U dječjoj dobi inkontinencija urina obično se veže uz noćno mokrenje, dok nekontrolirana defekacija se češće događa danju. Ovi poremećaji se do pete godine povezuju uz nezrelost živčanog sustava ili neusvojeni trening eliminacije. Ukoliko je funkcioniranje živčanog sustava uredno i  uspostavljena  je u nekom periodu uredna kontrola mokrenja i/ili defekacije, a svi su medicinski nalazi uredni, za pretpostaviti je da postoje psihološki uzroci inkontinencije.

Psihičke posljedice inkontinencije

Inkontinencija je simptom drugih bolesti: infekcija urinarnog trakta, kamenca mokraćnog mjehura, tumora, neuroloških bolesti ili može biti posljedica  paraplegije. Već samo postojanje bolesti ima negativne emocionalne posljedice za bolesnika, a posljedična inkontinencija samo pogoršava psihološku simptomatologiju.

Činjenica je da urinarna inkontinencija odraslih bitno utječe na emocionalno zdravlje, karijeru, socijalne kontakte i općenito na kvalitetu života. Prema našim istraživanjima, pacijenti s inkontinencijom pokazuju visok stupanj anksioznosti i depresivnosti s izraženim kompleksom inferiornosti, češće su to introvertirane i pasivno - agresivne osobe. Stupanj emocionalnih poremećaja u povezanosti je s trajanjem inkontinencije i dobi pacijenta te doživljajem uskraćenosti  životnih šansi. Posebno je teška fekalna inkontinencija, jer minimalno defeciranje izaziva vrlo neugodan miris, zbog čega okolina izbjegava socijalne kontakte s inkontinentnom osobom.

Nekontrolirano mokrenje znatno utječe na karijeru, jer pacijenti ne mogu  izdržati dugotrajne sastanke, ne mogu koristiti javni prijevoz, izbjegavaju službena putovanja, opsesija im je blizina toaleta i anksioznost se odnosi na: "što ako se nekontrolirano pomokrim, uneredim odjeću i time nastane neugodan miris?". Inkontnentni pacijenti boje se smijati "od srca", suzdržavaju se od kihanja i kašljanja, paze kako sjede, nastoje kontrolirati mjehur, što im snižava poslovnu koncentraciju.

Socijalni život inkontinentnih osoba je siromašniji, jer oni ne odlaze na putovanja, kupovine gdje nema toaleta, kino, kazalište, koncerte. Ako uopće nekome povjere problem, to je eventualno liječniku i jednom ili dvoje najbližih prijatelja. Osjećaju izniman stid.  Iskustvo urinarne inkontinencije imaju žene u poodmakloj trudnoći neposredno prije poroda, ali je sretna okolnost što je to privremeno.   

Veliki problem kod žena čini postkoitalna urinarna inkontinencija, jer je praćena snažnom neodgodivom potrebom za mokrenjem, a s vremenom se razvija fantazija da će se nekontrolirano mokrenje pojaviti tijekom spolnog odnosa te na taj način odbiti patrnera, što se u nekim slučajevima i događa. Posljedično tome, inkontinentne osobe imaju problem stvaranja novih, i održavanja postojećih emotivnih veza zbog moguće neugode.

Spriječavanje  neugode zbog urinarne inkontinencije u svakodnevnom funkcioniranju uglavnom se rješava nošenjem uložaka i češćim mijenjanjem rublja. Rjeđe se pacijenti odlučuju na medicinske postupke koji bi mogli riješiti problem.

Inkontinencija osoba s paraplegijom ili tetraplegijom dodatni je psihotraumatizirajući faktor, jer se pacijent mora naviknuti na invaliditet, potrebu za pomoći druge osobe zbog  snižene funkcionalne samostalnosti te nemogućnosti kontrole eliminacije. Prema našem iskustvu u terapijskom radu s mladim pacijentima, koji su stradali u prometnim nesrećama, igri  ili u sportu, a premorbidno su bili vrlo aktivni i prosocijalno orijentirani gotovo je uvijek indicirana psihoterapija, s ciljem rješavanja traume zbog fizičkih ograničenja, što je indikator za ozbiljnu psihoterapiju, a neugoda zbog inkontinencije i potreba da druga osoba sudjeluje u njihovoj intimi  bitno pogoršava situaciju. Često se nalazi da takve osobe imaju suicidalne tendencije i/ilipokušaje suicida.  Potreba za nošenjem pelena toliko ih deprimira da se često nalaze ekstremne reakcije: pretjerano mijenjanje pelena kako bi se izbjegao neugodan miris ili prerijetka zamjena, "jer ih više nije briga", zbog toga što im se život u sekundi promijenio i više ne vide mogućnosti za životne radosti. Od velike je važnosti pacijentovu percepciju "što sve više ne mogu"  transformirati na način da prepozna i koristi sve preostale potencijale, koje svatko ima i motivirati ga za osobni razvoj.  Ovi pacijenti zahtijevaju vrlo kompliciran psihoterapijski pristup, jer i minimalni propusti u dijagnosticiranju traumatskih simptoma mogu rezultirati  ekscesom.

 

Inkontinencija kao posljedica psihičkih poremećaja

Noćno mokrenje naziva se i "plakanje kroz mjehur", jer je utvrđena povezanost između emocionalnih poremećaja nastalih zbog  nezadovoljstva, frustracije ili zlostavljanja djece. U psihoterapijskom liječenju potrebno je utvrditi uzrok i moguće druge simptome traumatskih situacija, "odrađivanje" traume, što dovodi do prestanka inkontinencije. Izbor efikasnog psihoterapijskog pristupa ovisi o uzroku nastanka inkontinencije: je li potrebno samo trenirati mjehur, odnosno pražnjenje crijeva ili je inkontinencija posljedica većih i dugotrajnijih traumatskih situacija.

Prikaz slučaja 1.:

Noćno mokrenje izazvano traumom prikazat će se primjerom dvadesetpetogodišnje djevojke, koja se ne sjeća dijela svojega života kad je bila suha. Tijekom terapije doznaje se da je u školskoj dobi bila bezuspješno podvrgnuta bihejvioralnom tretmanu  alarm aparatom. Odrasla je uz oca zlostavljača, koji ju je psihički ponižavao, govoreći joj da je krmača, prasica, glupača..., a uz to ju je fizički maltretirao na način da ju je bacao po sobi,  lupao joj glavom o zid i bezrazložno ju je tukao.  Uz supruga zlostavljača, njena majka je postala psihijatrijska bolesnica i nije bila sposobna obraniti ju od oca. Srećom, nakon razvoda roditelja, kad je bila u dobi od deset godina, brigu o njoj su peuzeli baka i djed, koji su bili brižni i topli, ali je baka nakon nekoliko godina umrla, a prošle godine je umro i djed. Nakon što je ostala sama, otac je ponovno počeo sa zlostavljanjem prijetnjama i vrijeđanjem, a slično se ophodila i teta. Tijekom terapije, pri razgovoru o ocu djevojka pokazuje izrazito visok stupanj anksioznosti i elemente PTSP-a. Majka je smještena u ustanovu.  Djevojka je studentica i veliki joj problem čini inkontinencija zbog suženih mogućnosti sudjelovanja u socijalnom životu. Zbog strepnje od nekontroliranog mokrenja, ostvarila je malo socijalnih kontakata, a izbjegava odlaske na višedenevna putovanja. Razvila je anksiozno–depresivni model funkcioniranja, motivirana je završiti studij, za što posjeduje adekvatne kognitivne kapacitete. Iz navedenog, jasno je da inkontinencija nije mogla biti izliječena bihejvioralnom metodom, već je bilo potrebno primijeniti integrativni psihoterapijski pristup, kojim je u nekoliko seansi uspješno riješen problem.

Prikaz slučaja 2.: 

Trogodišnji dječak doživio je prometnu nesreću kao pješak, pri čemu ga je udario automobil prilikom prelaska ceste na pješačkom prijelazu, jer mu je s druge strane dolazila mama. Tom prilikom od fizičkih ozljeda, zadobio je samo ogrebotine i kontuzije. Neposredno nakon nesreće je tijekom nekoliko sati prestao govoriti, tijekom četiri mjeseca je nekontrolirano mokrio u krevet i tijekom tjedan dana nekontrolirano defecirao. Dječak je prije nesreće imao uredno uspostavljenu kontrolu mokrenja i defeciranja. Na osnovi heteroanamnestičkih podataka, dobivenih od roditelja, saznalo se i da se nakon nesreće  patološki boji automobila i zvuka automobila, što pokazuje čvrstim držanjem majčine ruke i straha kod prelaska preko ceste. Tijekom razgovora s roditeljima i djetetetom uočava se da se dječak ne odvaja od majke i cijelo vrijeme joj sjedi u krilu i pokazuje visoku psihotraumatiziranost. Izbor psihoterapijske metode i u ovom je slučaju integrativna terapija s ciljem redukcije anksioznosti roditelja i "odrađivanja" traumatske situacije djeteta. Farmakološka terapija  ni primjena alarm aparata ne bi dala rezultata, jer se ne radi o monosimptomatskoj inkontinenciji.

 

Zaključak:

Cilj psihoterapijskih intervencija kod inkontinentnih osoba je trening eliminacije urina ili defeciranja i redukcija anksiozno depresivnih reakcija te redukcija kompleksa inferiornosti. Ostvarivanje adekvatnih socijalnih kontakata u svim životnim segmentima od velike je važnosti za takvog pacijenta. Potrebno ga je educirati o načinima suočavanja s problemom i njegovim rješavanjem, sukladno pacijentovom realitetu.

Efikasno liječenje inkontinencije, koja je posljedica emocionalnih poremećaja,  bazirano je na dijagostici vrste i uzroka nastanka simptoma. Izbor psihoterapijskog pristupa povezan je s težinom i trajanjem traumatizirajućih situacija tako da je često, uz individualni psihoterapijski rad s pacijentom, ponekad potrebno uključiti u terapiju i obitelj ili bližu okolinu, ovisno o dobi pacijenta i potrebi za socijalnom podrškom.

 

Li teratura:

  1. Bern E. (1972): What do you say after you say hello?, City National Bank, Beverly hills, California, Robin Way and Janice Way Farlinger
  2. Costa P.T., Mc Crae R.R. (1992): Normal personality assessment in clinical practice: The NEO Personality Inventory. Psychological Assessment, 4, 5-13
  3. Horvatić J (1991):  Prijedlog rehabilitacije ranjenika, u  Profesionalna orijentacija i rehabilitacija, Zagreb.
  4. Horvatić J. (2002): Emocionalna inteligencija u adolescenata s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, 6.znanstveni skup: "Istraživanja u edukacijsko-rehabilitacijskim znanostima",  i Revija za rehabilitacijska istraživanja, br.2, vol 40, str. 193-201., god.2004.Zagreb.
  5. Horvatić J. (2007): Povezanost između nekih psihomotoričkih i socijalnih dimenzija adolescenata s motoričkim poremećajima, disertacija, neobjavljeno
  6. C Kaplan H.I., Sadock B. J. (1994): Modern Synopsis of Comprehensive Textbook of Psyciatry / IV, Williams & Wilkins, London.
  7. Kierstead, J. (1999): Human resource Managment Trends and Issues: Emotional Intelligence (EI) in the Workplace.
  8. Plutchik R.,  Kellerman H., Conte H.R. (1979): A  structural theory of ego defenses and emotions, in: Emotions and personality and psychopathology, 229-56, edited by C. E. Izard.
  9. Plutchik R., Kellerman H. (1990): Emotions and psychotherapy:  A psychoevolutionary perspective. In Emotion, psychopathology and psychotherapy: vol 5., San Diego, CA: Academic Press.