ULOGA PSIHOONKOLOGA  U REDUKCIJI BOLI KOD ONKOLOŠKIH BOLESNIKA

Dijagnostika i liječenje onkološkog bolesnika bazira se na selekcioniranom skupu izoliranih medicinskih podataka, pri čemu je sekundaran pacijentov odnos prema bolesti i prihvaćanje osobe kao psihofizičke cjeline.

Holistički pristup bolesniku, prestrašenom  zbog malignog procesa u tijelu,  bitno doprinosi uspješnom liječenju. U prilog ovoj tvrdnji govore podaci preživljavanja pacijenata s jednakom veličinom i lokacijom tumora pri čemu, uz jednake teoretske šanse, jedan preživi, a drugi umre.

Intenzivna interdisciplinarna suradnja u preventivi i liječenju onkološkog bolesnika, tijekom dijagnostike, liječenja i rehabilitacije je funkcija psihoonkologa, čije kompetencije podrazumijevaju poznavanje: onkologije, psihoneuroimunologije, postupaka liječenja i rehabilitacije onkološkog bolesnika, izvrsno znanje kliničke psihologije, psihoterapije te strukture intelektualnog i emocionalnog funkcioniranja kroničnih i terminalnih pacijenata.

  Uz osnovne simptome bolesti, dijagnosticiranje maligne bolesti predstavlja visoku razinu emocionalnog stresa za oboljelog i njegovu obitelj. Stres je vezan uz dijagnozu, koja se doživljava zastrašujućom. Potrebne su česte hospitalizacije i kontrole, pri čemu su neki oblici liječenja (kemoterapija), vezani uz bolove u zglobovima. Motorički poremećaji nastaju zbog izobličenja tijela i smanjenog opsega pokreta. Ovi bolesnici se i brzo umaraju. Emocionalne reakcije povezane su sa strahom od boli i smrti, zbog čega se mijenjaju  životni prioriteti i planovi.

Specifičnosti funkcioniranja onkoloških bolesnika povezani su s njihovom pozicijom u obitelji.

Ukoliko je pacijent muškarac, patit će sam kako ne bi bio “slab” i “štititi” obitelj, koliko god može izdržati. Njegova žena će: majčinski paziti na njega, biti overprotektivna, određivati mu što je najbolje za njega, “štititi” ga od okoline, pronalaziti nove načine liječenja i mogućnosti redukcije boli. 

Žena kao pacijenticapodijelit će brige i strah s najboljom prijateljicom, dok će njezin suprug: biti izgubljen i neće znati kako postupiti, početi bježati i biti “jako zaposlen”,sam plakati i patiti,pokušati udovoljiti svemu što se od njega traži, a neki će tražiti rastavu.

Dijete čiji je roditelj onkološki bolesnik je traumatizirano izuzetnim iskustvom, zbog čega se ne uklapa u društvo vršnjaka. Ono je anksiozno, ustrašeno zbog mogućeg gubitka roditelja, ali istovremeno prema njemu osjeća ljutnju. Ta djecane žele razgovarati o traumi sve dok nisu spremna, ali samo s osobom u koju imaju povjerenje. Kad “odrade” traumu, daju si dozvolu da im “ide” u životu, jer su integrirali dio koji je izvor traume. Često se kod njih dijagnosticira simptomatologija PTSP-a. Oni funkcioniraju kao stariji, umorni su zbog brige i fizičkog angažmana prema roditelju i imaju veći osjećaj odgovornosti u odnosu na vršnjake. Imaju osjećaj “gušenja”, jer nemaju dovoljno vremena za sebe. Neki roditelji vežu dijete tako da im je ono jedino društvo, što je djetetu je fizički zahtjevno. Dijete razvija osjećaj krivnje ako nije na raspolaganju, što stvara konflikt s vlastitim željama i potrebama. Djeca bolesnih roditelja pokazuju tendenciju ka depresiji ili bijegu u bolest kako bi bez osjećaja krivnje reducirala emocionalni stres. Takvu djecu često vršnjaci žale, što im izaziva neugodu.

Dijete kao onkološki bolesnikštiti roditelje od izražavanja patnje zbog boli  ili osjećaja da umire.

Roditelji bolesnog djeteta će pokušati provesti što više vremena s njim, tražiti nove metode liječenja, nastojati mu olakšati patnje i razveseliti ga, ne razgovarati o neugodnim osjećajima, tješiti ga i ohrabrivati.

Temeljem naših istraživanja (Horvatić, 2002, 2004, 2005) utvrđeno je da postoje specifičnosti emocionalnog funkcioniranja i strukture osobnosti onkoloških bolesnika. Oni pokazuju značajno povišenu razinu anksioznosti, emocionalnu zabrinutost, snižene su borbenosti, nisu zadovoljni svojim životnim stilom i procjenjuju da zaslužuju više u životu, procjenjuju da nisu dovoljno dobri te pokazuju povišenu potrebu za socijalnim prihvaćanjem. Česti su konflikti unutar osobnosti.  

Tijekom bolesti prolaze kroz pet osnovnih psiholoških faza (Simonton, 1986): nepriznavanje i osamljivanje; gnjev, mržnja, bijes, zavist; pregovaranje; depresija praćena osjećajem strahovitog gubitka; i nada/prihvaćanje.

Nužan preduvjet motiviranja klijenta za borbu protiv bolesti jest njegovo znanje o bolesti i lokaciji tumora. Onkološki bolesnici su najusamljeniji i bolesnici koji sami prolaze kroz velike strahove. Obično su strahovi usmjereni u dva dijela: koliko mi je još života preostalo i hoće li bolest i umiranje biti praćeno neizdrživim bolovima.

Dvije su vrste boli kod onkoloških pacijenata: fizička i psihička.

Fizička bol povezana je s progresijom bolesti i lokacijom tumora. Bol u zglobovima može biti u povezanosti s kemoterapijom i pacijenti nakon nekoliko ciklusa kemoterapije često prijavljuju bolove i ograničenu pokretljivost zglobova. Prema našim ispitivanjima samoprocjene intenziteta boli kod onkoloških bolesnika, čini se da kod njih postoji viša tolerancija na bol, nego kod drugih bolesnika. Razlog tome je vjerojatno u očekivanju pa tako i psihološkoj pripremi da će bolest biti praćena s boli. Isto tako za očekivati je da će se intenzitet boli povećavati s progresijom bolesti, no doživljaj boli nije proporcionalan očekivanju, već pacijenti kompenziraju intenzitet boli racionalnim i emocionalnim mehanizima sve do neposredno prije terminalne faze bolesti. Ovaj fenomen povezan je sa stavom da zanemarivanje intenziteta boli odgađa i progresiju bolesti. Važno je reći da nije povišen prag tolerancije na bol, već da se radi o stilu života  u kojem je bol dio bolesti, ali pacijenti žele odgoditi uporabu analgetika što više, jer im život bez analgetika ili s manjim dozama, daje veći osjećaj zdravlja.

Veći problem onkoloških pacijenata je psihička bol. Ona je u povezanosti s podrškom obitelji i/ili bliže okoline u borbi protiv bolesti. Bolesnici koji imaju veliku emocionalnu potporu, imaju i višu razinu tolerancije na bol. Osobe koje se ne osjećaju voljenima, već kod objektivno nižih očekivanih intenziteta boli, doživljavaju bol neizdrživom. Najčešći uzrok nedostatka emocionalne potpore  kod ovih je pacijenata neznanje okoline kako se ponašati prema bolesniku pa reagiraju "najelegantnijim" načinom – izbjegavanjem kontakata. Samoća u patnji zbog bolesti izvor je najveće psihološke boli, koja snižava prag tolerancije prema fizičkoj boli, na način da socijalno izolirani pacijenti zbog lošeg emocionalnog stanja induciraju bol, kako bi se osjećali još jadnijima i bolesnijima. To su možda posljednji pokušaji traženja pažnje i podrške okoline, što može biti i važan motivativni faktor u prevenciji progresije maligne bolesti. Psihološki mehanizam baziran je na pacijentovoj procjeni je li nekome iz njegove okoline stalo do njega i isplati li mu se boriti protiv karcinoma kako bi što dulje bolest bila pod kontrolom ili je jedini način dobivanja pažnje od okoline izazivanje sažaljenja. Za pacijenta je ovaj model ponašanja dodatni izvor stresa, ako utvrdi da je okolina nezainteresirana, što pokreće psihoneuroimunološke mehanizme u smislu snižavanja imuniteta i progresije maligne bolesti. Stoga je od posebne važnosti psihoterapijski vođenom imaginacijom i primjenom tehnika relaksacije u terapiji reducirati stres.