KAKO POBIJEDITI STRAH OD JAVNOG NASTUPA

 

 Jedan od intenzivnijih ljudskih strahova je strah od javnog nastupa. Upoznavanje novih  ljudi ili javni nastup pred većim brojem ljudi, prati zabrinutost hoćemo li biti uspješni  i prihvaćeni, hoće li nas auditorij prihvatiti i pozitivno procijeniti način  prezentacije nekog sadržaja.

„Cijeli je svijet pozornica i  svi su ljudi tek glumci:

imaju svoje izlaske i ulaske i svatko igra različite uloge“

Shakespeare: Kako vam je drago

 

Svi smo mi glumci na pozornici koja se zove život. Komuniciramo, jer nešto želimo od drugih ili ih uvjeravamo u nešto. Sami smo dramski pisci i glumci. Živimo različite uloge tijekom svakog dana, cijeli život. Od djetinjstva vježbamo trgovati, kako bismo nešto dobili za sebe ili prodali najbolju samoprezentaciju. Što više vježbamo, naše su uloge bolje. Uvjerljivost je mjera uspjeha, pri čemu uz prenošenje poruka, razvijamo emocionalnu kompetenciju kontrolom vlastitih i tuđih emocija.

Kvalitetni javni nastup je jedan od najbitnijih faktora poslovnog i osobnog uspjeha. Predrasuda je da neki ljudi imaju  „dar“ za javne nastupe, no činjenica je da je to vještina koja se uči i vježba. Javni nastup mora biti uvjerljivo, razumljivo prenošenje informacija slušateljima, uz održavanje njihove pažnje, s ciljem reakcije na poruku. Da bi se to postiglo, potrebno je uvježbati „tekst uloge“, emocionalnu pratnju i reducirati tremu, jer sugovornici stječu prvi dojam nakon nekoliko sekundi i procjenjuju osobu tijekom prvih nekoliko minuta.

Od početka života javni nastup nam je prikazan kao nešto jako važno,  ali istovremeno i zastrašujuće zbog opasnosti od pogreške. Pogreška se kažnjava sramoćenjem, krivnjom, osjećajem manje vrijednosti, ruganjem. Ovi usađeni strahovi prate nas kasnije u životu. Strah, panika i neugoda da ćemo pogriješiti, da će nas slušatelji procijeniti nekompetentnima i nesposobnima i da ćemo biti osramoćeni, stvara veliki stres i napetost. Što se više trudimo pobijediti stres, on nas više paralizira i pojačava neuspjeh. Trema je najveći neprijatelj uspješnog javnog nastupa i izvor intenzivnog stresa. Razina tjeskobe viša je kod perfekcinista, nekompetentnih osoba i kod ljudi skromnijih komunikacijskih vještina.

Svi smo pisci scenarija za vlastite uloge i prednost je što je on napisan za poznatog aktera. On poznaje sadržaj, može ga emocionalno pratiti kako bi uvjerio auditorij u autentičnost vlastitih tvrdnji. Verbalna poruka mora biti adekvatno praćena neverbalnom komunikacijom (emocije, glas, govor tijela, izraz lica, pogled).

Uspješni  stručnjaci, uz izvrsne profesionalne kompetencije, imaju i dobre komunikacijske vještine.

Preduvjet uspješnog javnog nastupa je emocionalna pismenost, odnosno mogućnost prepoznavanja i imenovanja emocija. Emocionalno nepismeni ljudi emocije opisuju sa svega nekoliko riječi dok emocionalno pismeni pokazuju fino razlikovanje i imenovanje velikog broja emocionalnih stanja.

 

 1.      INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA

Komunikacija je izmjena poruka između najmanje dvije strane. Odašiljanje verbalnih i neverbalnih poruka i odgovor na te poruke nazivaju se transakcija. Dakle: akcija + reakcija = transakcija. Transakcija je jedinica komunikacije. Transakcijska analiza služi procjeni komunikacije na osnovi životnih scenarija, osnovnih životnih pozicija, ego stanja, i emocija.

Životni scenarij stvara se u djetinjstvu na osnovi poruka dobivenih od roditelja i vlastitih  zaključaka o važnim životnim pitanjima, temeljem kojih se donose odluke o tome kakvi želimo biti,  kakvi nikako ne želimo biti i što je važno u životu. Roditeljske poruke su zabrane i upute. Zabrane: nemoj biti dijete, nemoj postojati, nemoj biti što jesi, nemoj odrasti, ne čini to nikad u životu, ne radi ništa, ne budi važan, nemoj pripadati, ne budi blizak, nemoj biti zdrav, ne misli, ne osjećaj. S druge strane, djetetu se govori što mora raditi: dopadni se ljudima, budi savršen, budi jak, trudi se, požuri. Na osnovi zabrana,  uputa i vlastitih ranih odluka, stvara se naš životni plan i obrazac kako doživljavamo svijet i kako na njega reagiramo.

Osnovne životne pozicije postavljaju sebe ili okolinu u OK ili ne OK poziciju. „OK vlastita pozicija i OK okolina“ je  pozicija samopoštovanja i poštovanja drugih te omogućuje autonomiju i otvorenost u komunikaciji. „Ja sam OK, ali ti nisi“ je paranoidna pozicija u kojoj se osoba želi riješiti sugovornika da bi bila OK.  Depresivna pozicija: najbolje da se maknem i sakrijem od ljudi je u slučaju „ja nisam OK, ti jesi OK“, a beznadna pozicija je „ni ja ni ti nismo  OK“.

Komunikacija je praćena i jednim od tri ego stanja: Roditelj, Odrasli ili Dijete. Ego stanja su obrasci ponašanja naučeni od naših roditelja u određenim situacijama ili kako smo se osjećali kao dijete u sličnim situacijama kad su nas kritizirali ili hvalili ili kako reagiramo sada i ovdje u odrasloj poziciji. Izvor konflikata u komunikaciji je neadekvatnost emocionalnih reakcija.

 Dva su osnovna preduvjeta koje mora zadovoljiti dobar govornik: kompetentnost i dobro razvijene komunikacijske vještine.

 

2. KOMPETENTNOST

Osnova uspješnog javnog nastupa je izvrsno poznavanje teme o kojoj se govori. Uspjeh i kompetencija  govornika očituje se u sposobnosti da na jedostavan, razumljiv i logičan način laicima objasni i najkompliciranije pojmove. Samo nestručnjaci se skrivaju iza kompliciranih pojmova, a nesigurnost nastoje kompenzirati arogancijom i bahatošću, što stvara kompetencije upitnim. Arogancija i bahatost odraz je kompleksa manje vrijednosti, nesigurnosti i nedostatka kućnog odgoja.

Laici intuitivno procjenjuju sugovornikove komunikacijske vještine i brzo uočavaju nečije „slabe točke“, koje će u konfliktnim situacijama spretno iskoristiti. U timu stručnjaka ne bi trebalo dolaziti do konflikata, jer zdravi profesionalci komuniciraju na poziciji Odrasli-Odrasli pa kritike, pohvale i pitanja ne shvaćaju osobno, već poslovno i konstruktivno.

 

3. KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE

Komunikacija polazi od potrebe svakog čovjeka da bude prihvaćen sa specifičnim porukama koje emitira: „ja sam kakav jesam i kakav želim biti“ i u harmoniji s okolinom: „ja, kakvu osobu okolina očekuje“. Ljudima je važno ostaviti pozitivnu impresiju i to nastoje različitim kreativnim, originalnim, jedinstvenim načinima, koji mogu i ne moraju biti autentični.

Verbalne i neverbalne komunikacijske poruke mogu se analizirati kao cjelina ili izolirano kao: izgovorene riječi, govorno naglašavanje uz kvalitetu glasa, napisane riječi i nevokalno – neverbalne poruke koje uključuju stav tijela, facijalnu ekspresiju, geste.

Neverbalna  komunikacija je univerzalni oblik ljudskog govora, koja je ovisna o kulturi i grupnoj pripadnosti. Razvija se tijekom vremena. Poruke koje osoba šalje u prvih sedam sekundi drugoj osobi bazirane su na: stavu tijela, izrazu lica, pokretima, odjeći, obući, frizuri, šminki, dotjerivanju, ukrašavanju, napetosti ili opuštenosti mišića, tjelesnom dodiru, mirisu, fizičkoj  blizini, a potom gestama, ritmom govora,  tonu i intenzitetu glasa. Prva „psihološka“ procjena nečijeg karaktera definira odnos procjenjivača prema osobi. Uspravan stav tijela,  odmjeren polagan hod, ozbiljan izraza lica,  uredna odjeća odgovarajućih boja ili  uniforma, pogled „čita mi misli“ na udaljenosti više od 1,2 metra, stroga fizura, ugodan miris, daje dojam ozbiljne, kompetentne, samouvjerene osobe, koju treba poštovati. No, moguće je da se iza takve fasade krije nesigurna osoba, koja pokazuje svoju „lažnu prirodu“ i dobro koristi obrane od povređivanja na način da radije zastrašuje okolinu, nego da sama bude uplašena i traži potvrdu okoline  da je ona OK. Vlastita prezentacija i procjena tuđe promocije događaju se u svega nekoliko trenutaka.

U fazi upoznavanja procjenjuje se pogled, izraz lica, rukovanje, stav tijela. Gledanje u oči, osmjeh, otvoren uspravan stav s otvorenim dlanovima  i rukovanje s umjereno čvrstim stiskom, procjenjuju se srdačnim i s takvom je osobom moguće ostvarenje ugodne komunikacije. Karakter osobe koja se rukuje kao „mrtva riba“ hladnom, vlažnom rukom s mlitavim stiskom, procjenjuje se slabićem, dok rukovanje „kostolomac“ se pripisuje agresivnim, primitivnim osobama i očekuje se od zlostavljača. Nesigurne osobe, koje se boje bliskosti,  rukuju se samo prstima, kratko, i one se procjenjuju nepristojnima.

Lažni osmjeh, pretjerano čvrst stisak ruke pri rukovanju, pretjerana ljubaznost ili agresivnost svakako je pokazivanje „lažne prirode“ pri kojoj je osoba stranac u vlastitoj koži, jer ukazuje na obrambene mehanizme i kompenzacije slabosti i straha.

Visina i intenzitet glasa, njegova čvrstoća ili drhtanje, mogu otkriti istinitost samoprikazivanja. Gledanje sugovorniku u oči, ugodan ton glasa, adekvatnog ritma i intenziteta, verbalnu poruku čine autentičnom.

Crtkanje tijekom razgovora može se interpretirati od nesigurnosti, rigidnosti, bezsadržajnosti, dosade i ignoriranja. Pokušaj interpretacije crteža da cvjetići pokazuju optimizam, a trokuti ambicioznost, nemaju nikakvo znanstveno uporište, ali u ozbiljnim poslovnim situacijama mogu ukazivati na neuroticizam, pri čemu se crtanjem  snižava razina tjeskobe, slično kao i igranje olovkom.

Geste i dodirivanje dijelova tijela utječu na autentičnost verbalnih izjava. Slijeganje ramenima pokazuje neznanje, prst na ustima je znak laganja, znojnim rukama se izražava strah, mlohavost je pokazatelj slabog karaktera, pokazivanjem šake se izražava agresija, dodirivanje nosa ili usta ukazuje na obmanu, sumnju ili laganje,  češkanjem po vratu se kupuje vrijeme, uznemirenost se pokazuje stavljanjem ruku na leđa, odmicanje kragne je pokazatelj neugode, otvorene ruke znak su iskrenosti, nagnuta glava govori „slušam te“, skrštene ruke znak su  smirivanja.

Trešenje nogom, lupkanje prstima po stolu, čvrsto prekriženi prsti, igranje s naušnicama ili prstenom, može snižavati napetost ili gledajući kao dio cjeline, otkriti ne/sukladnost s verbalnim porukama.

Usmjeravanje pogleda može izražavati mržnju u slučaju „strijeljanja pogledom“ i fiksiranja oči u oči, više treptaja  može ukazivati na zbunjenost i nesigurnost, ali se pogled procjenjuje u odnosu na izraz lica i emocije.

Dobro poznavanje gesta, može se koristiti za igranje psiholoških igara, tako da spretni odvjetnici i vještaci, koristeći neverbalnu komunikaciju, naprave dobre „igrokaze“ tijekom ročišta.

 

Verbalna komunikacija

Kvalitetna izmjena verbanih informacija moguća je ukoliko se prihvati različitost sugovornika i prilagodi terminologija da ju sugovornik razumije i može na poruku reagirati. Pri tome treba razlikovati činjenice od sudova, dati bitnu, specifičnu informaciju i „držati se teme“ bez nepotrebnih digresija. Korisno je izbjegavati emocionalno zasićene termine (grozno, užasno).

Bitno komunikacijsko pravilo je poštovanje sugovornika koje je uspješnije od povređivanja i tortura.

 

4. USPJEŠNA KOMUNIKACIJA

Sadrži kongruentnost između verbalnih i neverbalnih poruka, koje su razumljive osobama koje komuniciraju. Zdrava, konstruktivna komunikacija podrazumijeva otvorenost i međusobno poštovanje sugovornika, bez potrebe igranja psiholoških igara, a koje su kompenzacija za nečije slabosti i izraz potrebe za prikazivanjem „kakav želim biti“.

Komunikacijske vještine se ne nasljeđuju. One se uče i važne su za uspješnu prezentaciju govornika. Izraz su razine psihičkog zdravlja osoba koje komuniciraju. Psihičko zdravlje osoba u komunikaciji može se procijeniti na osnovi komunikacijskih modela.

 

Komunikacijski modeli

Tri su  komunikacijska modela: pasivni, asertivni i agresivni.

 

        a.      pasivni komunikacijski stil

Osoba pasivnog komunikacijskog stila ne izražava vlastite osjećaje i potrebe, submisivna je, malo govori, ima komplekse manje vrijednosti, česta joj je rečenica: ”ne smeta mi..sve je u redu”.

Osnovna joj je životna pozicija:Ti si OK, ja nisam., a to je strahom ispunjena ovisnost nezrelog čovjeka. Njima je u djetinjstvu nedostajalo maženja ili im je bilo uvjetovano: ti možeš biti OK, ako..

Karakteristike njegove neverbalne komunikacije su: izbjegava kontakt očima, gleda dolje, nesigurno. Stav tijela mu je pognut tako da čini tijelo manjim, sa spuštenim  ramenima, ruke su skupljene, nemirne, znojne.

Samokritičan je, žalostan, ne dobiva što želi.

 

        b.      asertivni komunikacijski stil

U komunikaciji šalje ljubazne i jasne poruke, riječi u skladu neverbalnim: „To je dobra ideja, sviđa mi se..“

Osnovna mu je životna pozicija: Ja sam Ok, ti si OK, što je reakcija odraslog, koji sa sobom samim i s drugima živi u miru. Ove osobe su imale sretno djetinjstvo, podržavajućih roditelja. Životni stil im je zasnovan na povjerenju, razmišljanju i spremnosti na akciju.

Neverbalna komunikacija karakterizirana je pogledom koji je topao i prijateljski u kontaktu sa sugovornikom. Govorom tijela pokazuje otvorenost, dobrodošlicu i relaksiranost prema sugovorniku. Geste su otvorene i prijateljske.

Rezultat komunikacije je dobar odnos s okolinom, zadovoljstvo i kompromisi s drugim ljudima.

 

         c.   agresivni komunikacijski stil

U verbalnom nastupu je sarkastičan, superioran, prekida sugovornika, govori više od drugih, kritičan, patronizira.

Osnovna mu je životna pozicija: Ja sam Ok, ti nisi, što je karakteristika kriminalnog životnog stava i psihopata. To su uglavnom ljudi s kojima su u djetinjstvu roditelji brutalno postupali, a oni, da bi se zaštitili od boli, su se izolirali i sebe uvjeravali da su ok, dok njihova okolina nije. Naučili su što znači biti okrutan i to će ostvariti  u komunikaciji s drugima. U početku okrutnost može biti u kombinaciji s uglađenim ponašanjem. Oni pate zbog nedostatka pažnje od roditelja pa maze sami sebe i često su okrutni prema drugima.

Pogled im je stisnutih očiju, uski, bez emocija, hladan.

Stav tijela je uspravan tako da čini tijelo većim: glava gore, ramena van.

Stišće šake, ruke često drži na bokovima.

Takvim načinom komunikacije stvara neprijatelje, uznemirava sebe i druge, ljut je i uvrijeđen.

Iz navedenog je jasno da je najpoželjniji asertivni komunikacijski model. Ako želite, riješite kratki upitnik na kraju, kojim možete procijeniti svoju asertivnost.

Ukoliko niste zadovoljni sobom i želite promjenu, možete kreirati vlastiti image i postati princ/eza, a ne žaba uz pomoć vodiča za kreiranje image-a.

Važno je poštovati zlatna pravila javnog i medijskog nastupa:

 

Uspjeh javnog nastupa komponiran je od emocionalne pismenosti, kompetencija i poznavanja teme o kojoj se govori te uspješne samoprezentacije.   Mogući izvori straha od javnog nastupa

Komunikacijske vještine nisu „dar“, nego se uče vježbom pa, kako preporučuje Sun-Tzu: (Umijeće ratovanja), potrebno je savladati  etiku borbe ili Psihološki aikido  prema kojemu:

• Nikad ne napadaj prvi
• Nikad ne napadaj slabijeg od sebe
• Nikad ne napadaj, osim ako si siguran u pobjedu
• Pusti da se sugovorniku vlastita agresija vrati kao bumerang
• Konstantno vježbaj, jer ćeš tako razviti samopouzdanje, snagu i gipkost za slučaj kad komunikator odbija fer igru

I na kraju, zapamtite da je najvažnije u komunikaciji čuti ono što nije rečeno (Peter Drucker).