JE LI RAK PSIHOSOMATSKA BOLEST?
Trideset godina prakse, više desetaka klijenata s tumorom, od kojih je samo nekoliko umrlo, su iza mene. Živjeli su dulje od očekivanja ili ozdravili, jer su se borili i pobijedili ili usporili bolest. Neki nažalost, nisu uspjeli. Tumori su njihovi neprijatelji i moja inspiracija.
Već je godinama neriješena zagonetka kako je moguće da bolesnik koji je prema svim prognozama trebao umrijeti, ostaje živ i produktivan, dok drugi s identičnom bolešću, lokacijom i veličinom tumora, sličnom fizičkom kondicijom i ostalim gotovo identičnim parametrima, naglo slabi i umre. Odgovor je u njihovom psihičkom funkcioniranju. Perfekcionizam, defanzivnost, tjeskoba i nemogućnost oslobađanja napetosti karakteristične su za bolesnike koji nisu uspjeli. Oni imaju nisko samopoštovanje.
Bolesnici koji su shvatili da su aktivni sudionici borbe protiv tumora, koja se događa u njihovom tijelu i da ih neće spasiti ni najbolji lijekovi i liječnici, ukoliko se sami neće boriti protiv tumora svim raspoloživim metodama, pobijedili su bolest ili su barem produžili kvalitetni život. U praksi sam imala klijente kojima je prognoza bila nekoliko tjedana preživljavanja, a oni su preživjeli i pobijedili. Zašto?
Dijagnosticiranje karcinoma povezano je s akutnom reakcijom na stres, kod većine se razvije poremećaj prilagodbe, a kod trećine se dijagnosticira posttraumatski stresni poremećaj. Neadekvatne reakcije na stres još više pogoršavaju simptomatologiju primarne bolesti. Za uspješno liječenje karcinoma potrebno je poznavati efikasnu prevenciju i terapiju posttraumatskog stresnog poremećaja, koja je također osmišljena i kreirana od istog autora u dugogodišnjoj uspješnoj primjeni. Kompetencije psihoonkologa podrazumijevaju poznavanje: onkologije, psihoneuroimunologije, postupaka liječenja i re/habilitacije onkološkog bolesnika, te izvrsno znanje kliničke psihologije, psihoterapije te strukture kognitivnog, konativnog i emocionalnog funkcioniranja kroničnih i terminalnih pacijenata. Postizanje ozdravljenja bez obzira na dijagnosticirane udaljene metastaze primarnog tumora, povezano je s osobnošću i terapeutovim komunikacijskim vještinama.
Psihoonkološke intervencije potrebne su u svakoj fazi liječenja. Informiranost pacijenta i stručna potpora pridonose suradnji bolesnika s medicinskim osobljem i boljim ishodom liječenja.
Temeljem utvrđenih psihičkih karakteristika onkoloških pacijenata, koje su somatizirale stres zbog nesretnog života, a što je uzrokom i deregulacije imunološkog sustava, kreiran je vlastiti psihoonkološki model prevencije i liječenja karcinoma. U prilog tvrdnjama da je rak psihosomatska bolest i da je u povezanosti s neadekvatnim reagiranjem na stresne situacije, govore rezultati primjene metode iz/liječenja pacijenata koji su, prema medicinskim nalazima bili „samo za palijaciju“.
Psihoonkološki model liječenja karcinoma „dr. sc. Horvatić“ sastoji se od tri osnovna dijela:
- utvrđivanje uzroka (triggera) bolesti
- kontrola vlastitog tijela
- promjena životnog stila
1. Utvrđivanje uzroka (triggera) bolesti
Svaki bolesnik zna zbog čega je obolio. Nagomilane stresne situacije tijekom života, s kojima se nije u stanju nositi, u času kulminacije doprinose disfunkcijama imunološkog sustava, prilikom čega osoba oboli. Ranije ignoriranje drugih psihosomatskih simptoma ili bijeg u bolest zbog traženja pažnje od okoline i testiranje važnosti vlastite pozicije u društvu može, u slučaju gubitka kontrole, rezultirati karcinomom. Prvi cilj psihoterapije je osvještavanje „triggera“ karcinoma na način da osoba ranije doživljenu bezizlaznu situaciju osvijesti i da se tijekom terapije pronađu mogući realni izlazi. Bolesnici se doživljavaju kao zatočenici svoje nesreće i ne usude se ni razmišljati o akcijama koje bi takvu situaciju promijenile, jer su tijekom života „zaboravili“ tražiti nešto za sebe zbog toga što su duboko potisnuli svoje želje i potrebe. Ponašaju se sukladno roditeljskoj zabrani „ne budi važan“ i kad osvijeste svoj životni stil, doživljavaju se „krpom za pod“ koju svi „gaze“ i ponižavaju. Razvili su strah od pokušaja traženja zadovoljavanja svojih želja i potreba, jer tjeskobno pretpostavljaju neugodne reakcije okoline pa „zbog mira u kući“ radije podnose nesreću. Terapijske intervencije u pravcu razvoja samopoštovanja, redukcije anksioznosti i depresivnosti te razvoja proaktivnosti, čine početak iz/liječenja.
2. Kontrola vlastitog tijela
Zastrašujuće saznanje o malignom procesu u tijelu često paralizira pacijente u akcijama koje bi pomogle pri liječenju. Nalazi se verbalizacija o spremnosti za borbu protiv raka, no kod dijela pacijenata jasno je da je stvarna odluka drugačija i da se pripremaju umrijeti. Iznenađujuće je neznanje anatomije i fiziologije, što doprinosi intenziviranju straha od smrti. Nasuprot tome, medicinsko osoblje negira utjecaj psihičkih mehanizama kontrole vlastitog tijela. Odbijanje holističkog pristupa liječenju i oslanjanje isključivo na farmakoterapiju i kirurgiju daje kratkotrajne rezultate, osim u slučajevima nemetastaziranih tumora.
Redukcija intenziteta stresa pri postavljanju dijagnoze postiže se primjerenim pojašnjavanjem stanja uz optimistički ishod. Istovremeno se pristupa kratkoročnom i dugoročnom planiranju ozdravljenja. Predoperativna psihološka priprema uz kratku komunikaciju s kirurgom koji će ekstrahirati tumor, bitno doprinosi uspjehu operacije. Neznanje je najveći neprijatelj pacijentu i najveći induktor straha.
Tijekom kemoterapije pacijenta se podučava kontroli vlastitog tijela i povećanju efikasnosti kemoterapije na način da se ne uništavaju zdrave stanice, već samo kancerogene, uz redukciju mučnina i povraćanja.
Za pacijente su posebno stresne kontrole za koje se pripremaju dulji period i kad saznaju da su nalazi uredni, to im ne donosi olakšanje, već strahuju od narednog pregleda. Na taj način ne osvijeste da su zdravi, nego funkcioniraju kao kronični bolesnici. Medijski napisi o preventivnim operacijama ili novim lijekovima izazivaju sumnju jesu li poduzeli sve u cilju ozdravljenja, što rezultira superponiranjem prethodnog stresnog života i stresa zbog kontrole bolesti, a što ih onemogućuje u normalnom funkcioniranju.
Kontrola vlastitog tijela odnosi se na psihoneuroimunološko upravljanje procesima u tijelu. Pojednostavljeno opisano: zbog stresa dolazi do slabljenja imunoloških mehanizama u tijelu. Tijekom života tjelesne stanice se kontinuirano obnavljaju na način da se istrošene ili stare stanice zamjenjuju novima. Kod zamjene stanica događa se da se uz zdrave stanice pojavljuju „oštećene“ stanice (raka), koje se drugačije od zdravih stanica umnožavaju. Imunološki mehanizmi u normalnom stanju takve stanice prepoznaju i uništavaju. Međutim, kod oslabljenog imunološkog sustava, T-limfociti nisu sposobni prepoznati i uništiti „pokvarene“ stanice (raka) te dolazi do bujanja tumora. Prema našem modelu, cilj je naučiti osobu kako mobilizirati imunološki sustav za prepoznavanje i uništavanje stanica raka, ali uz očuvanu sposbnost množenja zdravih stanica, čime se postiže izlječenje. Novi onkološki pametni lijekovi upravo služe mobilizaciji imunološkog sustava za borbu protiv bolesti. Našim psihoterapijskim modelom oboljele se nauči koristiti vlastite imunološke postojeće resurse.
Najbrži način da se bolesnik uvjeri u mogućnost psihičke kontrole tjelesnih procesa je „popravljanje“ krvnih nalaza ili izostanak mučnina i povraćanja pri kemoterapiji, što daje vidljive rezultate tijekom dva dana. Nešto sporiji je proces redukcije veličine tumora, za što se za svakog pacijenta osmišljava drugačiji način, sukladno njegovoj dobi, spolu, interesima, znanju, osobnosti, kognitivnim potencijalima, vrsti, veličini, lokaciji i rasprostranjenosti tumora. Većina pacijenata je zbunjena količinom kontradiktornih informacija u medijima o čudotvornom liječenju različitim pripravcima ili prehrambenim namirnicama, alternativnim tehnikama liječenja i sumnjama u efikasnost medicine. Psihoonkolog ne ulazi u preporuke što učiniti, ali koristeći kompetencije u poznavanju svjetskih trendova, može informirati pacijenta o pojedinim postupcima. Za pacijenta će biti učinkovitije liječenje za koje vjeruje da je efikasno.
Iznimno je važno uspostavljanje povjerenja između psihoonkologa i pacijenta. Važno je ne zastrašivati pacijenta, priznati neznanje (ali se potruditi naučiti), ukazati na mogućnosti kontrole tijekom liječenja i nikada se ne služiti neistinama.
3. Promjena životnog stila
Svijest o malignoj bolesti koja „se nije dogodila nekom drugom“ i odluka za borbu protiv bolesti, pravi je trenutak za preispitivanje životnih prioriteta i korekciju životnog stila. Ovo nije posebna faza liječenja, nego kontinuirani proces od dijagnosticiranja tumora do ozdravljenja. Potrebno je mnogo snage za donošenje odluka, korekcije razine zabrana i naredbi, uspostavljanje samopoštovanja i iznošenje želja i potreba najprije sebi, a potom okolini, koja to ne očekuje. Žabu treba transformirati u princa i to je možda najvažnija komponenta izlječenja. Psihoonkolog i pacijent mogu uz veliku umješnost i povjerenje uspjeti oboljelog dovesti do ozdravljenja i održati zdravim. Efikasnosti liječenja doprinosi angažiranje ključnog člana pacijentove okoline, kojega se educira o potrebama onkološkog pacijenta i o načinu potpore, uz upozorenje da pacijent najbolje prepoznaje svoje želje i potrebe, koje treba uvažavati te da obolijevanje od raka, nije u povezanosti s padom kognitivnih funkcija.
Analizom životnog stila pojedinca i njegovog socijalnog funkcioniranja, iskusni psihoonkolog može predvidjeti obolijevanje od karcinoma u naredne dvije godine, a isto tako može procijeniti tko će ozdraviti, a tko će izgubiti životnu bitku.
Zaključak:
Primjenom ovog psihoonkološkog modela povećava se efikasnost liječenja karcinoma i snižavanje stope mortaliteta. Pacijenti ga rado prihvaćaju, jer im je logičan, zanimljiv i efikasan. Nauče novi način razmišljanja, a što se reflektira na osobno zadovoljstvo, samopoštovanje i zdravlje. Sve dok postoji i minimum motivacije za izlječenjem, vrijedi ga primijeniti.